DriveGreen magazin - Green je IN

I opet svi pričamo o merenju prosečne brzine na auto-putu

Ima par dana kako je počelo „prošireno i unapređeno“ merenje prosečne brzine na auto-putevima. I da, naravno, opet je to glavna tema

Merenje prosečne bzine na auto-putu

Ima par dana kako je počelo „prošireno i unapređeno“ merenje prosečne brzine na auto-putevima. I da, naravno, opet je to glavna tema

Ništa se novo ne dešava, samo ako sam dobro razumeo, sada se merenje vrši svuda, a sistem kamera može da se upotrebi da se detektuju vozači koji koriste mobilni telefon ili koji nisu vezali sigurnosni pojas.

Kada je pre nekoliko godina najavljena ova nova mera, naravno da je poletelo i drvlje i kamenje. Najčešći komentar je bio – evo, našli su još jedan način da otimaju pare od naroda i pune državnu kasu, a ne da poboljšaju bezbednost. Naravno da ćemo, s obzirom na okolnosti u kojima trenutno živimo, svi to da pomislimo. Sigurno dobrim delom i jeste tako, ali ne treba zanemariti pozitivne strane merenja prosečne brzine na auto-putevima.

Punjenjem državne kase, a ne poboljšanjem bezbednosti može da se nazove situacija kada se saobraćajna policija sa radarom sakrije ispod nadvožnjaka iza Delta sitija na Novom Beogradu, na mestu gde nema ni kučeta ni mačeta. I tako na tom mestu, a ne na primer pored neke osnovne škole, zaustavlja vozače koji voze 55 ili 60 kilometara na sat. E, to je punjenje državne kase, a ne poboljšanje bezbednosti saobraćaja. Ustvari, to je samo jednim delom punjenje državne kase, jer se saobraćajci u 90 odsto slučajeva „dogovore“, pa vozač srećan ode kući „lakši“ samo za jednu „crvenu“. Ali, to je jedna potpuno druga tema...

A što se tiče merenja prosečne brzine, to zaista nije otimanje od nedužnih i materijalno ugroženih. Da bi prosek bio viši od 130 kilometara na čas, treba dobrim delom trase voziti bar 150 kilometara na sat. Povremeno prekoračenje dozvoljenih 130 kilometra na čas, na primer tokom preticanja, nikako ne mogu da dignu prosek iznad 130. Dakle, potrebna je ipak određena doza bahatosti, pa da vam stigne kazna na kućnu adresu. Jedino što treba da uradite je da ne vozite više od 130 kilometara na čas. Pa koliko jednostavnije može da bude?

A zašto ovo pišem? Zato što sam prethodnih par godina imo priliku da skoro svake nedelje vozim auto-putevima duž cele Srbije. I šta sam primetio od kako je ovedeno merenje prosečne brzine? Nisam video skoro nijednog „pametnjakovića“ koji me je obišao vozeći 200 kilometara na čas. Jednostavno ih više nema. Baš nijednog genija koji agresivno ablenduje vozeći levom trakom, očekujući da mu se svi sklanjaju sa puta, jer, pobogu, pa on žuri.

Nema više bahatih vozača koji misle da su iznad zakona, koji smatraju da propisi ne važe za njih i koji u svojim glavama ne mogu da se pomire sa tim da moraju da putuju brzinom kao i „obični ljudi“. Nema više trgovačkih putnika i vozača u dostavnim vozilima koji planiraju da iz Beograda u Niš stignu za sat i po. Jer sada su svi na put morali da krenu malo ranije. Naravno da će uvek biti onih ranije pomenutih bahatih, koji su iznad zakona, a koji će piti kafu na nekoj od pumpi da „nadoknade“ vreme. Takvih nema mnogo, a sa njima neka se bave presretači.

Kritike merenja prosečne brzine kako je to zadiranje u nečiju privatnost, kao - zašto bi država znala u koliko sam ja sati bio gde - zaista nemaju mnogo smisla. Pa danas bar, ako policija želi da zna kada je gde ko bio, ima još hiljadu drugih načina da to sazna... Ovde se jednostavno radi o tome – kako si, rođače, stigao od Bubanj potoka za Niša za sat vremena?

Činjenica je da svi pomalo zaziremo od mera države koje nam zavlače ruku u džep, pogotovo što se ništa slično ne primenjuje u drugim evropskim zemljama.U gradu svako može da prekorači ograničenje od 40 kilometara na čas, pa da mu opravdano bude krivo što plaća kznu jer je vozio 50 na sat. Ali, ovde je situacija baš jednostavna – sasvim je dovoljno da ne budemo bahati za volanom, ništa više. |